Što Nova Crkva uči o Uskrsu? To je kratko pitanje, ali uključuje veliku mrežu povezanih ideja. Ne može se odgovoriti ukratko, stoga strpite se...
Prvo, vjerujemo u Boga - samo JEDNOG Boga - koji stvara i održava sve, uključujući i naš fizički svemir.
Vjerujemo da je Bog sama ljubav i sama mudrost. Priroda ljubavi je željeti voljeti druge izvan sebe, usrećiti ih i biti s njima spojen. U prirodi je mudrosti osigurati sredstva, znanje i iskustvo kako bi se ljubav ostvarila.
Bog je, djelujući iz svoje jezgre Božanske ljubavi, koristeći svoju Božansku mudrost, stvorio svemir (Veliki prasak?), i, na kraju, kao njegov dio, našu galaksiju, Sunčev sustav i Zemlju. Njegovom stvaralačkom providnošću započeo je život na zemlji. Tijekom milijuna godina evoluirao je u postupno sve složenije oblike života, sve dok s vremenom Bog nije mogao dovesti do razvoja ljudskih bića s racionalnim umovima sposobnim za razumijevanje duhovnih istina. Kroz te istine, ljudi bi mogli voljeti jedni druge kao susjede i voljeti Boga, hoditi njegovim putovima, primiti njegovu ljubav i mudrost i biti pridruženi Njemu.
Božje su providnosti da uvijek drži otvoren put za komunikaciju s nama, kako bismo mogli primiti istine prilagođene našem stanju. On je komunicirao s prvim ljudima putem izravnije svijesti, ali kako smo mi postajali sve vanjski, koristio je neke ljude kao proroke ili objavitelje da zapišu svoje istine i da ih kažu drugima. Neka od ovih otkrića su vrlo drevna, prema ljudskim standardima. U Mojsijevim knjigama, koje su same stare možda 3500 godina, Mojsije se poziva na još starije knjige - "Jehovini ratovi", "Navještenja" i "Knjiga Jašerova " , koje su činile dijelove drevne Riječi.
U vrijeme prije rođenja Isusa Krista, istine iz Drevne Riječi bile su iskrivljene ili uglavnom zaboravljene, a politeizam i idolopoklonstvo bili su rašireni. Od 12 plemena djece Izraela, 10 je raspršeno i progutano u okolnu kulturu. U Jeruzalemu i njegovoj okolici, židovska je crkva još uvijek čuvala Stari zavjet, a vjernici su se i dalje pridržavali njegovih načela, ali čak i unutar judaizma, dio vanjskog bogoslužja bio je šuplji. Bilo je još ljudi u jednostavnom dobru, koji bi rado primili Gospodinove nove istine – Marija, Josip, Elizabeta, Zaharija, Ana, Šimun, a kasnije i apostoli, a zatim mnoštvo koje se okupilo da sluša Isusa kako propovijeda istinu, i biti iscijeljen od Njega.
Nova Crkva uči da je Isus Krist bio sam Bog, koji je uzeo ljudsko tijelo, kako bi mogao živjeti među nama, i poučio nas bitnim istinama koje su nam potrebne kako bismo ih mogli slijediti, i time otvoriti naše umove za primanje i prenosi svoju ljubav.
Također vjerujemo da je dio njegove metode našeg otkupljenja bio preuzimanje ljudskog naslijeđa s njegovom iskušenjem , kako bi se mogao izravno boriti protiv zla. Odakle je dolazilo zlo? Vjerujemo da ljudi imaju besmrtne duše. Kada naša tijela umru, nastavljamo živjeti u duhovnom svijetu. U tom svijetu ne možemo se pretvarati da smo dobri ako nismo – naša prava priroda postaje očita. I gravitiramo prema istomišljenicima, slično kao i u ovom svijetu, samo s jasnijim vidom. Ako iz temelja volimo bližnjega i Boga više od sebe, stvorit ćemo prijateljska, dobrosusjedska društva. Ako u osnovi tražimo "broj jedan", naša će društva težiti gadnim, paklenim mjestima. Bog nije stvorio pakao, ali nas ne tjera da budemo dobri jer bi to uništilo našu slobodu. Dakle, on nam dopušta da sami sebi stvaramo pakao. Možemo i na zemlji, kad zli ljudi imaju moć. Nacistička Njemačka bila je jedan ultra jasan primjer za to, među previše drugih.
Sada, u Novoj Crkvi vjerujemo, kao i mnogi ljudi, da postoji odnos između duhovnog svijeta i prirodnog svijeta, te da smo podložni duhovnim utjecajima. Popularna slika anđela čuvara zapravo ima neku osnovu u duhovnim činjenicama, a slika anđela na jednom ramenu i đavla na drugom također je stvarnija nego što je udobno zamisliti.
U iskušenju smo, dok živimo svoje živote, da činimo zla. Ova iskušenja dolaze u nas od zlih ljudi u duhovnom svijetu. U normalnom poretku stvari, snaga ovog zla se drži pod kontrolom balansiranjem priljeva s neba, gdje Gospodnja ljubav teče kroz dobra društva i komunicira s nama. U vrijeme Gospodinova rođenja ravnoteža je bila nesigurna – paklovi su postali previše jaki, a zlo previše utjecajno. Ilustracije toga vidimo u pričama Novog zavjeta, gdje Isus i njegovi učenici u mnogim slučajevima liječe ljude opsjednute demonima.
Dakle, dio Gospodinove misije bio je obuzdati moć paklenog utjecaja, a on je to učinio tako što je dopustio da bude iskušan kroz ljudsko koje je preuzelo od Marije, i pobjeđujući svako iskušenje redom, kako bi obuzdao moć svakog paklenog društva. U pričama Novoga zavjeta vidimo neka od tih iskušenja – kada ga je kušao đavao u pustinji, i u Getsemanskom vrtu, i na križu. No, svaku je pobijedio, čak i one posljednje u kojima je sumnjao je li Njegova misija uspjela.
Što se onda dogodilo na Uskrs?
Utjelovljeni Bog došao je na Zemlju, kao Isus Krist, ispunjavajući cijeli niz starozavjetnih proročanstava. Kroz životni niz iskušenja, borio se sa silama pakla i pokorio ih, vraćajući ravnotežu koja je ljudima omogućila da slobodno biraju svoj životni put. On nas je naučio novim istinama koje su nam bile potrebne, kako bismo mogli naučiti, ako to želimo, kako biti dobri. Otvorio je novi kanal komunikacije – sada smo ga mogli zamisliti u ljudskom obliku – ne samo kao udaljenog, bezobličnog Boga, već kao Božansko ljudskog Boga koji nas voli, želi nas spasiti i na čiju smo sliku i priliku stvoreni.
Raspeće je bilo vrhunac iskušenja i pobjede u životu pobjede nad zlom. Ljudsko tijelo koje je Gospodin uzeo od Marije bilo je proslavljeno, pretvoreno u božansku tvar. Zato nije pronađen u grobu na Uskrsnu nedjelju, kada je kamen otkotrljan.
Nakon Uskrsa, Gospodin se mogao – i činio je – i dalje ukazivati svojim sljedbenicima, ali oni su ga gledali otvorenih duhovnih očiju. Slijedili su ga u Galileju i svjedočili njegovom uzašašću na nebo. A onda su se raširili svijetom, poučavajući istine kojima je on njih poučio, i vodeći svojim primjerom, tako da je kršćanstvo postalo najveća svjetska religija.
Kako se kršćanska religija širila, u nju su se uvlačile lažne ideje. Evo nekih ključnih točaka u našem vjerovanju, koje se bore protiv tih neistina:
- Ne vjerujemo da je Isus bio odvojena osoba od Boga. On je bio Bog.
- Ne vjerujemo da se žrtvovao na križu kako bi se Bogu okajao za grijehe čovječanstva. ON JE BIO Bog. Umjesto toga, dopustio je da bude razapet jer je time mogao pokazati da čak ni smrt fizičkog tijela nije nešto konačno - ne nešto što stvarno ima moć nad dobrom i istinom. Njegovo uskrsnuće bilo je ključni događaj.
Vjerujemo da je Marija bila dobra, ali ne i da je bila savršena, niti da je rođena bez grijeha. Izabrana je za Majku Gospodinovu jer je, poput Josipa, bila dio ostatka jednostavnih, dobrih ljudi koji su slušali Gospodinovu volju i čija će vjera omogućiti ispunjenje Njegove misije. Međutim, naslijeđe po Mariji sadržavalo je normalne sklonosti prema zlu koje su Isusa otvorile iskušenjima, što je bio nužan dio plana.
Postoje i nekršćanske ideje koje su aktualne u našoj kulturi, iako mislimo da su lažne. Evo nekih ključnih točaka našeg uvjerenja:
- Ne vjerujemo da je Isus Krist imao romansu s Marijom Magdalenom ili je oženio.
- Ne vjerujemo da je Isus Krist bio samo dobar učitelj ili čovjek uzorna karaktera, kojega su kasnije njegovi učenici obožavali.
- Vjerujemo da je Isus Krist postojao kao povijesna ličnost i da je bio utjelovljeni Bog te da Evanđelja sadrže bitne istine po kojima trebamo živjeti.
