13. Dokle god čovek biva u ljubavi prema korisnim stvarima, dotle on biva i u ljubavi prema Gospodu, i, takođe voli bližnjeg, i, konačno, dotle on uopšte i biva čovekom
35. Iz ljubavi prema korisnim stvarima bivamo naučeni se šta se podrazumeva pod ljubavlju prema Gospodu i ljubavlju prema bližnjem, a takođe i šta se podrazumeva pod bivanjem u Gospodu i bivanjem čovekom. Voleti Gospoda znači: činiti korisne stvari od Njega i radi Njega. Voleti bližnjeg znači: činiti korisne stvari crkvi, svojoj zemlji, ljudskom društvu i sugrađaninu. Biti u Gospodu znači biti koristan. A biti čovek znači: proizvoditi korisne stvari za bližnjeg, od Gospoda i radi Gospoda.
36. Biti u ljubavi prema Gospodu znači: raditi od Njega i radi Njega, zbog toga što sve korisne stvari, koje čovek proizvodi, jesu od Gospoda; korisne stvari jesu dobra, a opšte je poznato da dobra potiču od Gospoda. Voleti ih znači: činiti ih, budući da ono što čovek voli, on to i čini. Niko ne može biti u ljubavi prema Gospodu ni na jedan drugi način; to stoga, što korisne stvari, koje predstavljaju dobra, jesu od Gospoda, i prema tome, jesu Božanske; Upravo tako, to je sam Gospod u čoveku. To su stvari koje Gospod može da voli. Gospod se ljubavlju ne može povezati ni sa jednim čovekom i, prema tome, ne može omogućiti čoveku da bude u ljubavi prema Njemu ni na jedan druči način, osim putem njegovih sopstvenih Božanskih stvari; jer čovek od sebe ne može da voli Gospoda; sam ga Gospod mora privući i povezati sa sobom; i zato biti u ljubavi prema Gospodu kao prema osobi, a ne biti u ljubavi prema korisnim stvarima, Znači: voleti Gospoda od sebe, što uopšte ne može biti ljubav. Onaj, ko proizvodi korisne stvari, odnosno, čini dobro od Gospoda, sve to obavlja, takođe, i Gospoda radi. Ove stvari mogu biti ilustrovane nebeskom ljubavlju u kojoj su anđeli trećeg neba. Ovi anđeli jesu u većem stepenu ljubavi prema Gospodu od anđela koji su na drugim nebesima; i nemaju nikakvu drugu ideju o tome šta znači biti u ljubavi prema Gospodu, osim one, da to znači - činiti dobra, koja predstavljaju korisne stvari, i još kažu da korisne stvari nisu ništa drugo do - Gospod u njima. Pod korisnim svarima oni podrazumevaju korisna i dobra dela sveštenstva, administracije i raznoraznih službi, zajedno sa sveštenicima, i sudijama, kao i trgovcima, i radnicima; dobra dela koja nisu povezana sa njihovim zanimanjem, oni ne nazivaju korisnim stvarima; nazivaju ih milostinjom, dobročinstvom i poklonima.
37. Voleti bližnjeg svog znači: proizvoditi korisne stvari za crkvu, za svoju zemlju, društvo i sugrađane, jer su svi oni - bližnji, gledano u širem ili, pak, u ograničenom smislu; uopšte ih i nije moguće voleti na drugačiji način, osim pomoću korisnih stvari, koje čine nezaobilazni deo svake službe. Sveštenik biva u ljubavi prema crkvi, zemlji, društvi, građaninu, a samim tim i bližnjem, ukoliko podučava i vodi svoj auditorijum iz revnosti za njihovim spasenjem. Magistrati i službenici vole crkvu, zemlju, društvo, građanina, a samim tim i bližnjeg, ukoliko svoje funkcije izvršavaju iz revnosti za opštim dobrom; sudije, opet, vole crkvu, zemlju, društvo, građanina, a samim tim i bližnjeg, ako svoje funkcije izvršavaju revnosti za pravdom; trgovci, potom, ako sve to čine iz revnosti za iskrenošću; radnici, takođe, ako sve to čine iz revnosti za čestitošću; i, sluge, najzad, ako sve to čine iz revnosti za vernošću; i tako dalje. Kada, dakle, postoji vernost, čestitost, iskrenost, pravda i revnost, tada kod ljudi postoji ljubav prema korisnim stvarima od Gospoda; a od Njega oni zadobijaju ljubav prema bližnjem, kako u širokom, tako i u ograničenom smislu; to stoha, što onaj, ko je u srcu veran, čestit, iskren i pravedan, posledično ne može da odoli bivanju u ljubavi prema crkvi, zemlji, ili svog sugrađaninu.
38. Iz onoga što je sada rečeno, jasno je da ljubav prema Gospodu predstavlja proizvodnju korisnih stvari za Njega, dok ljubav prema bližnjem predstavlja proizvodnju korisnih stvari za tog bližnjeg, a oni, koji, kao predmeti ljubavi, podstiču na stvaranje korisnih stvari jesu: bližnji, sama korisnost i Gospod; i ta se ljubav tako vraća Njemu, od koga je i došla. Svaka ljubav, kao izvor, teče kroz ljubav prema svom objektu, pa se, potom, vraća, iznova, ljubavi kao izvoru, a ovaj povratak predstavlja njenu recipročnost. A ljubav se neprekidno nastavlja i vraća kroz dobra dela, koja su korisne stvari, budući da voleti znači - činiti. To stoga, što ljubav, osim ako se ne iskazuje kroz dobra dela, prestaje biti ljubav, s obzirom na to da dela predstavljaju rezultat cilja ljubavi, i svako delo jeste ono, u kome ljubav egzistira.
39. Dokle god čovek biva u ljubavi prema korisnim stvarima, on, istovremeno, biva i u Gospodu; to stoga, što dokle god on biva u crkvi, on, istovremeno, biva i na nebu; a crkva i nebo od Gospoda su kao jedan čovek; čije forme (koji se nazivaju višim ili nižim organskim formama, a takođe i unutrašnjostima i spoljašnjostima) sačinjavaju svi oni, koji vole korisne stvari, izvršavajući ih; a same korisne stvari jesu ono što komponuje duhovnog čoveka, budući da se duhovni čovek ne sastoji od pukog zbira mnogobrojnih osoba, već od zbira korisnih stvari unutar njih. Pa ipak, tamo zaista bivaju svi oni, koji od Gospoda primaju ljubav prema korisnim stvarima; a to su oni, koji proizvode korisne stvari, i to: radi bližnjeg, radi korisnih stvari samih, i radi Gospoda; a budući da duhovni čovek predstavlja Božansko, koji je proističuće od Gospoda, a Božansko proističuće, opet, jeste Gospod u crkvi i na nebu, sledi da svi oni [koji predstavljaju duhovnog čoveka - prim. M. V.] jesu u Gospodu.
40. Svi oni predstavljaju čoveka, s obzirom na to, da svaka korisna stvar, koja, na bilo koji način, promoviše opšte dobro, ili služi zajednici, jeste čovek, čija lepota i savršenstvo moraju biti u skladu sa kvalitetom korisne stvari, a, istovremeno, i u skladu sa kvalitetom naklonosti. Razlog tome je taj, što u svakom pojedinom delu ljudskog tela postoji (a potiče od njegove korisnosti) ideja o celini; to stoga, što deo na celinu gleda kao na svoj izvor, dok celina na taj deo gleda kao na svog posrednika, odnosno, izvršioca. Iz ideje postojanja celine u svakom delu proističe da svaka korisna stvar u celini jeste čovek, i to kako u malim, tako i u većim delovima; postoje organske forme, i to: kako u delu tela, tako i u celini; ustvari, delovi delova, koji su unutrašnji, predstavljaju čoveka u većoj meri od kompozitnih delova, jer se svako savršenstvo povećava prema unutrašnjosti. To stoga, što su sve organske forme u čoveku komponovane od unutrašnjih formi, a ove forme su, opet, komponovane od još unutarnjijih, čak i do najdubljih unutarnjih stvari, pomoću kojih se omogućava komunikacija sa svakom naklonošću, a, takođe, i sa svakom mišlju čovekovog uma. Čovekov um se, u svim njegovim pojedinostima, proteže u svim stvarima njegovog tela; njegov opseg, dakle, jeste u svim stvarima tela; to stoga, jer telo predstavlja najadekvatniju formu života. Kad ne bi postojalo takvo polje uma, ne bi bilo moguće ni postojanje uma, niti postojanje čoveka. Iz toga proizlazi da se izbor i odluka čovekove volje determinišu trenutno, da proizvode i određuju akcije, baš kao i to, da se same misli i sama volja nalaze unutar telesnih stvari, a ne - iznad njih. ideja o tome da svaka, pa i najmanja stvar u čoveku, biva čovekom usled njene korisnosti, nikako ne može spadati među prirodne ideje, već, dakako, predstavlja čisto duhovnu ideju; u duhovnoj ideji čovek nije osoba, već jeste - korisna stvar; to stoga, jer je duhovna ideja odvojena od ideje o osobi, kao što je odvojena i od ideja materije, prostora i vremena; stoga, kada neko vidi drugoga na nebu, zaista ga vidi kao čoveka, ali o njemu razmišlja kao o korisnoj stvari, odnosno, o korisnosti. Anđeo se, takođe, pojavljuje sa licem koje odgovara korisnoj stvari u kojoj biva, dok njegova naklonost, koja biva usmerena ka prozvođenju korisnih stvari, čini njegov facijalni život. Iz svega ovoga se vidi da svaka korisna stvar mora biti u formi čoveka.
